Šta,kada,tko i na koji način??? Idemo ući malo dublje u sagledavanje stvari.
Post ćemo početi od najosnovnije definicije
fuzije u fizici koja znači sjedinjavanje najmanje dva ili više jezgra kako bi
se dobila nova ili veća energija.
U društvenom smislu, fuzija bi onda
predstavljala spajanje najmanje dva različita subjekta sa ciljem obostrane
koristi i dobijanja neke nove ili veče vrijednosti.
U sportskom smislu bi to izgledalo
kao spajanje najmanje dva kluba sa zajedničkim ciljem jačanja zajedničkog
sportskog kolektiva.
Ekonomija kaže da preduzeće se osniva
i posluje sa ciljom postizanja financijskog rezultata odnosno maksimiziranja
svog profita. Definicija investiranja kaže da je to ništa drugo do li odabir
oblasti u koju će se investirati i njena oplodnja u investicionom ciklusu. U
sportskom žargonu osnovni dugoročni cilj svakog kluba je postizanje što boljeg
sportskog rezultata. Nogometna terminologija kaže da je osnovni cilj
nogometne igre postizanje gola više od suparnika. Sve se znači svodi na
nadmetanje; za profit više, za rezultat više, za gol više.
Za sve stvari u životu postoji
premisa „traje dok postoji uslovi“. Pa tako i preduzeće posluje sa određenom
politikom sve dok mu ona donosi profit; investiranje se vrši po modelu koji
obečava oplodnu investicije; klub radi i živi po strategiji sve dok mu
ona donosi rezultat, a na kraju krajeva i klub utakmicu igra taktikom dok se uslovi
u utakmici ne promjene.
Šta se dešava kada se pomjene
uslovi!? Preduzeće mijenja poslovnu politiku ili djelatnost; investicija
mijenja svoj smjer; klub mijenja strategiju; a na samoj utakmici mijenja se
taktika, iz ofanzivne u defanzivnu i obrnuto.
Iz navedenog onda možemo zaključiti
šta bi to bili motivi dva sportska kluba da se sjedine. Glavni motiv bi bila
obostrana korist ma kako ona da se interpretira odnosno da obje strane izvuku
određeni dugoročni benefit.
Odradit ćemo case study upravo za eventualno
spajanje FK Sloboda i FK Olimpik:
Kada je riječ o Slobodi već duže
vremena jedina njena pozitivna strana je postojanje imena,prošlosti i brenda.
Kada je riječo Olimpicu imamo prije
svega na njegovom čelu jednu uspješnu poslovnu osobu koja ulaže u sport i ima
ideju stvaranja jednog jakog sportskog kolektiva po uzoru na evropske
standarde. Pored toga karakteriše ga jak igrački kostur, neopterečenost
potraživanjima, uhodan sistem rada i po svemu sudeći pozitivna upravljačka
prošlost iza sebe. Međutim, ono što Olimpic nema i vjerovatno nikada neće ni
imati sa svojim postojanjem u Sarajevu jeste publika, podrška lokalne zajednice
i sponzora.
U prvi mah postavi se logično pitanje
zašto investitor Olimpica jednostavno samo ne pređe u Slobodu!? Odgovor sam
dobio od jednog novinara koji mi je postavio hipotetičko pitanje „da li bi ti
napustio tek tako nešto što si mahom ti stvorio“!?
I zaista ne bi bilo fer.
Možda ne prema Olimpicu, igračima i ljudima koji su uključeni u njegov rad i
igranje već ne bi bilo fer prema njemu samom, investitoru. Naravno, postoje
uvijek i drugi motivi, a sigurno da iz ove pozicije investitor može igrati
značajniju ulogu u formiranju same strategije i politike kluba. Istini za
volju, ako pogledamo sve ove godine poslije rata i rezultate (ne)rada ljudi
koji su se vrzmali u i oko Slobode onda je takvo nešto i potrebno.
U praksi, spajanjem ova dva kluba
dobija se klub koji ima strašno bogatu prošlost, tradiciju i brend; sredinu
koja je gladna rezultata; infrastrukturu i na pola završen moderan stadion;
jaku navijačku skupinu iza sebe; jak igrački kostur; sređene financije.
U apstrakciji, koja uopće nije daleko
od stvarnosti, dobija se pozitivna atmosfera; entuzijazam ne samo lokalne
zajednice već i cijelog kantona i regije; lik i djelo investitora će sigurno privući
sebi slične itd.itd.
Da ne zaboravimo na kraju reći da bi
ovo bila i revolucionarni događaj kada je u pitanju BH nogomet. Naravno, rizik
uvijek postoji, ali tko ne riskira taj ne profitira. Biti pionir u čilo čemu iz perspektive budučnosti sigurno je da donosi prednost. Tuzlaci,Fukare i Slobodaši
svakako više nemaju šta izgubiti.